Reovirusne infekcije
Preko 80% reovirusa izolovnih iz živine nije patogeno.
Reovurusne infekcije živine su relativno česte i mogu dovesti do promena u različitim tkivima i organima u zavisnosti od patogenosti virusa, načina infekcije, imunskog statusa, starosti jedinki i od drugih faktora vezanih za menandžment farme. U industrijskom živinarstvu reovirusi pored zdravstvenih problema koje izazivaju dovode i do značajnih ekonomskih šteta, naročito kod teških provenijencija, mada se problemi mogu javiti i kod lakih roditelja, pa čak i komercijalnih nosilja. Kako se radi o ubikvitarnom virusu treba naglasiti da se on može izolovati i iz jedinki koje ne pokazuju nikakve kliničke simptome bolesti. Preko 80% reovirusa izolovnih iz živine nije patogeno.
Slika 1. Aviarni reovirus pod elektronskim mikroskopom; izvor: https://www.thepoultrysite.com...
Pilići su najosetljiviji u prvim danima života na infekciju reovirusima. Što su stariji, to su otporniji i bolest se ispoljava u blažoj formi jer postoji takozvana starosna rezistencija. Reo virusi poseduju i imunosupresivni potencijal koji zavisi pre svega od soja virusa.
Reovirusi su dosta otporni u spoljašnjoj sredini.
Živina se inficira uglavnom horizontalnim putem, kontaktom sa obolelim jedinkama ili indirektno, putem ljudi i opreme mada je dokazan i vertikalni put prenošenja virusa, preko oplođenih jaja. Vertikalni put prenošenja virusa znatno je manje zastupljen. Virus se izlučuje putem fecesa i respiratornog sistema i to veoma dugo, ali je feko-oralni način infekcije najčešći. Inkubacioni period iznosi 9-13 dana.
U zavisnosti od tropizma virusa najčešće bolesti ili sindromi koje on izaziva kod živine su: virusni artritisi/tenosinovitisi, respiratorni problemi, nespecifični enteritisi, sindrom zaostajanja u rastu (engl. runting and stanting syndrome), imunosupresija i sindrom malapsorbcije.
Slika 2. Sindrom malapsorpcije (helikopterska bolest)
Virusni artritisi su najčešći i ispoljavaju se u akutnom i hroničnom toku. Izražena je hromost različitog stepena kod oko 10% jedinki. Jato je raslojeno, jedinke su zakržljale, konverzija hrane je povećana. Dolazi do pojave deformiteta nogu. Zglobovi su povećani i otečeni. Ptice se teško kreću zbog bola, sede, sve ređe prilaze vodi i hrani, što dovodi do iscrpljenosti i uginuća. U samoj zglobnoj čauri je prisutna svetlo žuta tečnost, odnosno fibrinozni eksudat. Sekundarne bakterijske infekcije mikoplazmama, stafilokokama ili streptokokama su česta pojava i tada je broj uginulih jedinki znatno veći.
Slika 3. Tenosinovitis
Slika 4. Sekundarne infekcije kao česta pojava kod reovirusnih infekcija
Morbiditet se kreće od 10 do skoro 100%, dok je mortalitet obično nizak, od 5-6%.
Kako se u intenzivnoj živinarskoj proizvodnji mogu javiti artritisi različite etiologije nije lako postaviti dijagnozu samo na osnovu anamneze i kliničke slike te je zato potrebno dokazati virus u promenjenim zglobovima ili iz fecesa obolelih jedinki.
Detekcija virusa se vrši iz uzorka tečnosti ili iz uzorka sinovijalne membranei /ili tetive promenjenog zgloba.
Diferencijalno dijagnostčki u obzir dolaze svi artritisi infektivne prirode.
Uzimajući u obzir činjenicu da se radi o virusnoj etiologiji lečenja nema.
Preventivne mere se svode na održavanje striktnih biosigurnosnih i zoohigijenskih standarda.
Uprkos dobrom menandžmentu farme neophodno je primeniti imunoprofilaksu u cilju zaštite roditeljskih jata i potomstva. Kako su pilići najosetljiviji na infekciju u prvim danima života, praktično do dve nedelje starosti kada se razvija starosna rezistencija vakcinacija roditeljskih jata i prenos imunskog odgovora na potomstvo su od ključnog značaja.
Mogu se koristiti žive i mrtve vakcine, ali treba naglasiti da se obe aplikuju parenteralno.
Slika 5. Vakcinalna strategija kod reovirusa živine